VIJESTI
Izašao je prvi singl. Pjesmom Naivac otvaramo prvi album grupe Markiz pod imenom Savršeni svijet. Na linku downloads Markiz Vam besplatno poklanja navedeni singl.
Obaviještavamo Vas kako smo pokrenuli Markiz blog koji možete pratiti na www.markiz.com.hr/blog/
BAND
Ime MARKIZ nastalo je u jesen 2008. godine, kad sam između nekoliko tisuća pregledanih imena završio potragu za koju nisam mislio da će biti tako teška. U to vrijeme se traženje imena pretvorilo u prilično frustrirajuće iskustvo jer sam imao osjećaj da mu se ne nazire kraj, dok Vlatka jedne večeri nije rekla 'Markiz zvuči dobro'. Možda bih još uvijek razmišljao o imenu da nisam brzinom munje otrčao zaštiti ime u zavod za intelektualno vlasništvo, što sam masno platio i samim time završio svaku polemiku oko imena.
Pjesme su, doduše, nastale nešto prije. Postoji jedna prastara gitara u Novom Vinodolskom na kojoj je godinama svirao moj djed. Mala, sitna, zauvijek raštimana, loših pragova, razbijena, ofucana, ali za mene osobno neprocjenjiva....upravo je takva bila, kad sam je nakon 10 godina pauze ponovo primio u naručje.
Kako bi rekao jedan moj prijatelj i član benda kojeg ću ovdje često puta spomenuti - 'Gitara je kao žena, moraš ju primiti u naručje, maziti i paziti'. Svakim pokretom trzalice, s njenih je žica frcala nagomilana prašina, a ja sam si uobražavao da prašina zapravo pleše izazvana svirkom. Već me neko vrijeme mučila ideja da je glazba bezvremenska, da za glazbu nikad nije kasno bez obzira čime se bavili u životu. Čekao sam samo moment kad će ta odluka sazrijeti, kad će se desiti taj 'klik'.
Strategija koju sam tih dana zamislio bila je otprilike ovakva:
1. Napraviti nekoliko pjesama za koje mislim da su dobre
2. Svaku riječ preokrenuti tisuću puta i ne dozvoliti da površnost preuzme kontrolu
3. Otići do Denykena jer je na glasu kao najbolji rock producent i odsvirati mu pjesme
4. Ako Denyken kaže da mu se sviđa, napraviti album, pa makar ga slušao usamljen unutar svoja 4 zida, jer pjesme ne smiju trunuti u ladici
5. Ako kaže da su pjesme shit, 'objesiti kopačke o klin' zauvijek (ovo mi baš nije u skladu s karakterom, pa pretpostavljam da sam pokušavao prevariti samog sebe)
Ubrzo sam preko svoje kume Line dobio Denykenov broj...
Sreća je u životu jako važan faktor. Ne kaže se bez veze kako se bolje roditi bez ‘one stvari’ nego bez sreće. Prva glazbena tema koja je izašla iz prašnjave gitare bila je uvodna melodija pjesme ‘Nas’. Nakon toga uslijedila je ‘Ostani dama’, pa ‘Grad’, pa ‘Stilist’, pa neka bezvezna škartirana pjesma i na kraju - ‘Naivac’. Tu sam već postao nervozan, pa sam okrenuo Denykenov broj, objasnio mu što želim i zamolio za sat vremena druženja u njegovom studiju. S obzirom da je bilo ljeto, dogovor je pao da se javim čim se vratim u Zagreb.
Do tog trenutka dao sam si zadatak da nadopunim repertoar sa još nekoliko pjesama, pa je nastao ‘Savršeni svijet’ koji mi se istog trenutka učinio kao idealno ime za budući album. Nako SS-a, nastala je pjesma ‘Ovisnik’ koja je u međuvremenu prebačena u planove za 2. album zbog nedostatka teksta. Bilo je tu još nekoliko pjesama koje su kasnije svoje mjesto prepustile ‘Poduzetniku’, ‘Jedinoj’ i ‘Autobiografiji’.
Denyken
Dolazak kod Denykena nije bio osobito stresan, jer je on po prirodi smirena osoba (moja sušta suprotnost), a i cjelokupno okruženje u kojem se nalazi njegov studio je u tom tonusu. Kuća, priroda, pas, mačka, glazba...
Na zidu plaketa za zlatnu nakladu albuma Hladnog piva ‘Knjiga žalbe’, u kutu 7 gitara...sve u svemu, dojam je bio pozitivan.
Ako se dobro sjećam, odsvirao sam mu 7 pjesama i zamolio ga da bude maksimalno direktan i iskren u ocjeni pjesama (bez lažne skromnosti :).
Rekao je da mu se sviđa, dogovorili smo preslušavanje još nekih dodatnih pjesama i clipića i napravili strategiju za početak.
Tada mi se činilo da će najveći problem biti organizirati kvalitetne ljude koji će raditi na materijalu, ali je Denykenovo 20-godišnje iskustvo tu odigralo ključnu ulogu. Vrlo brzo je skupio ekipu za snimanje, a ja sam muku mučio s činjenicom da me čeka potraga za glazbenicima koji će jednog dana biti članovi Markiza.
Još tamo na početku, bio sam u dilemi da li pjesme ustupiti nekom bendu ili sve skupa napraviti kao bend u kojem ću pjevač biti ja, premda mi ta ideja nikada nije do kraja ‘legla’. Nakon prvih sastanaka, Denyken mi je rekao da autor najbolje osjeća svoje pjesme i da ne vidi razlog zašto ja ne bih bio taj – THE pjevač!
Uz popriličnu dozu skepse, poslušao sam njegov savjet i krenuo na satove pjevanja u vokalni studio ‘Bacchabundus’ kod profesorice Mirele, što će se kasnije pokazati kao potez koji će dramatično promijeniti cijelu priču o bendu (naravno, ne zbog kvalitete mog pjevanja :). Napredak u pjevanju je bio dosta dobar, dok je Denyken radio na snimanju bubnja, basa i gitare. Tekstovi su dobivali konačne konture, malo su skraćeni, dorađeni, neki čak i totalno promijenjeni jer nisam želio da na albumu imamo tzv. skip pjesme (to su one koje ljudi obavezno preskoće kad slušaju neki album).
Frank
Tada dolazi trenutak konačne istine. ‘Frank Sinatra’ ulazi u studio, Denyken namješta svu potrebnu tehnologiju, počinje pjesma, ‘Sinatra’ daje sve od sebe, pjeva, misli da rastura, ovaj s druge strane vrata ništa ne govori, ‘Sinatra’ misli da je to zato što toliko dobro pjeva da ovaj nema primjedbi, pjesma završava i Denyken me zove da se vratim u drugu sobu. Na faci mu vidim tugu, jad i čemer, ali mislim kako ga je možda naljutila Irena. Pušta mi pjesmu i u startu shvaćam da to nije to.
(Ona priča o Sinatri koji misli da rastura je napisana zbog napetosti teksta, op.a.)
Od samog starta cijele priče imam plan da to pjeva netko drugi, ali čovjeka nekako ponese ideja da je Markiz s autorom koji je ujedno i vokal – najjednostavnije i najbolje rješenje. Je, ako se zovete David Bowie.
Houston, we have a problem
I što sad ? Krucijalni dio benda je upravo izbrisala realnost. Tuga, čemer i jad....
Odlazim doma s lažnim mislima da možda to nije bilo tako loše, da nisam imao svoj dan, da je Denyken ustvari gad koji je ljubomoran na moj cvrkut i da ću probati ponovo.
Sva sreća da postoje narodne poslovice na koje se uvijek možemo zakačiti, pa je tako ‘jutro pametnije od večeri’ donijelo neka nova razmišljanja.
Red
‘Denis, a kaj veliš da uzmemo pjevačicu ?’....’Andrej, i ja sam upravo o tome razmišljao. Autorski bend s pjevačicom’....’Pa budem ja nazvao Mirelu u Bacchabundus i provjerio da li ima koja na lageru’....
I tako je Bacchabundus i slučajni odabir baš tog vokalnog studija odigrao ‘tie break’ umjesto nas. Mirela je kao iz topa ispalila ‘Ines Mlinarić a.k.a Red’, a usput se čudila što ja ‘neću pjevati jer baš dobro pjevam’ (ma nemoj ?!)
Zaguglao sam spomenuto ime i naletio na clipiće koji su mi dali odgovore na sva vokalna pitanja. Nije poanta u sluhu i korektnosti pjevanja, već je poanta u različitim emocijama koje pjevač(-ica) prenosi publici. Kako bi Denyken rekao ‘Hoću se naježiti kad čujem vokal. Hoću da vokal bude barem jednako dobar kao što su dobre pjesme, produkcija i svirka’. Slušajući Ines na ‘jubito’-u imao sam jako dobar osjećaj, ali nisam želio ulaziti u neke detaljnije analize, jer ima tu ljudi koji to rade bolje od mene i imaju iskustvo.
Jedna kratka SMS poruka, nakon toga razgovor i dogovor oko preslušavanja pjesama u studiju.
Ines je prihvatila poziciju pjevačice u Markizu i mogli smo odahnuti jer ono što smo dobili s njenim vokalom je upravo ono što smo i tražili.
Interesantno je kako se kvalitetne stvari u životu često dogode slučajno. Kao lutrija.
Ubrzo smo snimili kompletan materijal, odlučili da ‘Naivac’ ide kao prvi singl, a o svemu ostalom odgovore će ponuditi publika....
Alen, Saša i Tomi
Imam jednog sjajnog prijatelja iz najranije mladosti s kojim sam dugo sjedio ispred kompjutera i Cubase-a i maštao o velikim hitovima koje ćemo proizvesti u našoj skromnoj produkciji. Svih ovih godina on je marljivo gradio svoj glazbeni profil, postao akademski glazbenik, ima svoj mali studio i radi ono što voli. Upravo mi je on dao broj mobitela od Alena. Već mi se preko telefona učinilo da bi Alen mogao odgovarati profilu čovjeka i glazbenika kojeg tražimo, a nakon prvog sastanka, 6 piva i 5 sati razgovora o svemu i svačemu, više nije bilo dileme. Alen je ušao u bend.
Moj prvi pick za gitaristu oduvijek je bio Saša. On je uostalom i odsvirao cijeli prvi album. Kreativac, normalan, vrhunski svirač. Čovjek s gitarom ! Već sam ga vabio svojevremeno, ali je bio u sto poslova i iskreno je rekao da nije fizički u stanju. Jedino što nije znao je činjenica da neki ljudi rijetko odustaju, pa je jedan iskreni mail, godinu dana nakon prvog pokušaja, otvorio nove pregovore. S obzirom da Alen i Saša već nastupaju zajedno u U2 Tribute bendu, cijela priča se dogovorila vrlo brzo. Saši se svidjela ideja. Uz Sašu, u bend je došao i Tomi, koji također nastupa u njihovom tribute bendu, gdje svira bubanj.
Misija i vjerodostojnost
Često se desi da u raznim poduzećima na zidu visi lijepo uokvirena ‘misija’ . Tako će i Markiz objesiti svoju misiju u studio.
Uvijek smo se divili bendovima kod kojih se tijekom slušanja osjeti angažiranost u glazbi. To su oni koji nisu zakupili studio na 3 sata, na brzinu snimili par rifova i sve to skupa zapakirali u pjesmu s očekivanjima instant uspjeha. Najljepše je kad svakim novim slušanjem pjesmu otkrivaš malo po malo. Ako očekuješ da te ljudi slušaju i osjećaju ono što sviraš, razumiju ono što pišeš i govoriš, onda moraš učiniti sve da pjesme postanu kao vizitkarta iza koje stojiš imenom i prezimenom, bendom i svojim uvjerenjima.
Želja da se svaka napisana riječ pročita i odvagne bezbroj puta, da se svaki akord odsvira isto toliko puta i da se pokuša napraviti maksimum koliko nam trud i talent dopuštaju, jedini je put koji je ispravan u stvaranju glazbe.
‘Najlakše’ je izvaditi par stotina eura, snimiti pjesmu i misliti kako si zvijezda. Problem nastaje kad čovjek pomisli kako je najvažnija promocija njegova lika i djela, a sve ostalo nevažno. Baš kao lijepo zapakirani, upicanjeni poklon koji jedva čekaš otvoriti, a onda shvatiš da je kutija – prazna. Upravo je to put kojim Markiz ne želi krenuti. Iza svih kulisa PR-a, na kraju priče mora postojati – dobra pjesma.
I zato ćemo se truditi da svekolikoj publici ponudimo kvalitetu, vjerodostojnost, da se u svakoj pjesmi osjeti naboj i trud, da svaki tekst bude opravdan i zanimljiv. S obzirom na broj pjesama koji je svakim danom sve veći i veći, veselimo se dugogodišnjem druženju.
Andrej Babić
Članovi banda
Andrej Babić, ritam gitara
Krajem 80-tih provodi kratko vrijeme u bendu 'Vatrene ulice' iz Velike Gorice, koji napušta zbog nespojivosti školskih obveza i svakodnevnog odlaska na probe u VG. I danas smatra da su u tim danima 'Vatrene ulice' bile najperspektivniji autorski mladi bend u državi.
Nedugo zatim dolazi u studio kod Senada i snima prvih 6 teenagerskih pjesama, koje su u međuvremenu netragom nestale, što ga prilično frustrira.
Početkom 90-tih misli kako će glazba biti njegov jedini životni poziv. Tih dana uživa u ideji o danu koji se svodi na svirku, stvaranje glazbe, programiranje na Atariju i džabalebarenje. Iznenada iz R'n'R-a prelazi u rap glazbu i u izdanju Orfeja izlazi CD 'Ekološki projekt : Oslobodite Mike-a Tysona'. U to vrijeme 'Mike Tyson' se često vrti na tadašnjem Radiju 1 u emisiji Dubravka Jagatića, čiju pozitivu i danas pamti.
Prvi dodir sa stvarnošću doživljava kad mu jedan eminentni glazbeni menadžer kaže 'Ne mogu brinuti o tebi jer ja ne 'radim' kvalitetnu glazbu. To nitko ne sluša'.
Tada povlaći očajnički potez, počinje raditi kompromise i završava u brzo rastućoj grupi dancera i ostalih anonimusa, od kojih su rijetki i danas aktivni na glazbenoj karti. Mučnina u želucu i danas je prisutna pri pomisli na to vrijeme, uz staru narodnu 'Što te ne ubije, to te ojača'.
Pokušaj oživljavanja glazbene karijere dolazi kroz maxi singl 'Do-re-mi', ali zbog nedostatka promocije i podrške, ubrzo odustaje i okreće se završetku fakulteta. S prvom plaćom i spoznajom da se od glazbe ne može živjeti, njegova gitara postaje sakupljačica fine prašine i leglo grinja.
Glazbu od tada konzumira isključivo kao slušatelj i posjetitelj raznih koncerata, a skuplja i zavidnu kolekciju CD-a.
Iz dugog zimskog sna budi se 2008. godine, kad otkriva davno skrivenu ljubav – gitaru. Jedno jutro donosi čvrstu odluku da će glazba ponovo ući u njegov život, ali ovaj puta na 'velika vrata', bez kompromisa, menadžera i u ritmu R'n'R-a, gdje i pripada. Dilemu 'što bi bilo da se probudio ranije' ostavlja iza sebe i osniva Markiz.
Nastavak priče opisan je u biografiji benda...
Alen Križaj, bass gitara
Sve je bilo normalno dok mu deda nije poklonio svoju akustičnu gitaru, koja mu je vjerno služila 30-ak godina.Imao je 13 godina i počeo se interesirati za harme, pjesme, mjuzu općenito, iz one - izvođačke perspektive. Malo je 'trkeljao' po akustari dok u 8. razredu nije sklopio prvi band.
Tada je netko trebao uzeti bass jer su bili klinci, a nitko iz njihove generacije nije svirao taj instrument i... tako je postao basista!
Nekoliko godina je svirao po raznim garažama i skloništima, sa svakakvom ekipom, svakakvu mjuzu, te se tako usavršavao i počeo graditi svoj stil. Počele su i svirke po birtijama i klubovima. Svirao je sve! Pop, Rock, Heavy, Blues, pa čak i House live actove što je bilo ludilo u ono vrijeme jer su jedini na partyjima nastupali live među nabonboniranom ekipom koja se pentra na stage, unosi u facu i viče 'playback, playback'. U to vrijeme snima i neke pjesme za Ellu.
Oko 2000.g. snima svoj prvi album za grupu Gloft. Zbog nekih razmirica izlazi iz grupe i upoznaje odličnog saksofonistu Jakšu Jordesa koji osniva grupu Ihthis. Djeluju oko 3 godine, snimaju album, sviraju po zemlji uzduž i poprijeko, a onda Jakša raspušta bend na neodređeno vrijeme. Ovih dana bi se trebao pojaviti novi album koji je također snimao, no ne zna se još pod kojim imenom.
Nakon Ihthisa koji su svirali Ska, Reggae i Rock, počinje djelovati sa Kizom u sastavu Velikog bijelog slona. Unutar tog sastava imaju i podetiketu - EKV Tribute i rasturaju okolo i naokolo.
U međuvremenu s drugom ekipom osniva i Bijelo dugme tribute bend iz respekta, jer u njegovim počecima, da nije bilo pjesme Ružica si bila... vjerojatno nikad ne bi otkrio što se sve može svirati po tom basu koji mu je onda bio malo nezanimljiv instrument.
Nakon promjene pjevačice prihvaća poziv u grupu Yammat koja ubrzo, zbog nesuglasica sa menadžerom mijenja ime u Detour, te izdaju album.
Na poziv frenda počinje aktivno svirati s Natali Dizdar. Paralelno s tim, upoznaje Ivanu Kindl, te počinje svirati s njom i povremeno kao zamjena Jacquesu Houdeku. Kako bi se posvetio vlastitom autorskom radu prekida suradnju sa Natali i Detourom. Danas aktivno radi s Ivanom, završavaju zajednički album i povremeno svira u U2 tribute bandu. :)
Red, aka Ines Mlinaric, vokal
uskoro...
Saša Jungić, solo gitara
uskoro...
Tomislav Žabek, bubnjevi
uskoro...
Diskografija
Savršeni svijet, Markiz, 2010.